Kada bismo nekome u ovome dvotjednu Velikog i Vazmenog tjedna morali dati odgovor na pitanje Što je kršćanstvo? našli bismo se pred vrlo teškim zadatkom: poći u tom odgovoru od iskustva neslobode, grijeha i patnje ili, pak, od oslobođenja, svetosti i uskrsnuća? Je li kršćanstvo križ ili slava? Je li navaljen kamen na grob ili prazan grob? Naizgled (i samo naizgled!), čini se da nas i sâm Isus u tome dodatno zbunjuje: govori nam da se radujemo, da se ne bojimo, a u isto vrijeme govori i da nije učenik iznad učitelja, da će nas svijet progoniti. Ni u prvim stoljećima Crkve nije drukčije: u mozaicima i freskama koji svjedoče vjeru prve Crkve prisutni su jednako i prikazi patnje i tame, kao i prikazi uskrsnuća i svjetla. Pa i kasnija stoljeća obilježili su prikazi križa kao mjesta proslave, dok su se poslije raširili prikazi Raspetoga na križu. Čini se da ni u nama bliže vrijeme stvar nije drukčija: kada je u 20. st. njemački katolički teolog Johann B. Metz pisao kako kršćanska teologija treba biti teologija vriska Bogu, Joseph Ratzinger je ustvrdio kako je kršćanstvo ipak i spomen uskrsnuća i kako njegova povijest počinje pozivom „Raduj se!“ (Lk 1, 28). Kako onda odgovoriti što je kršćanstvo? Po čemu je ono originalno u ovome svijetu? Mi ćemo odgovorno reći: po svojoj poruci radosti! Jer, patnja postoji i prije kršćanstva, a radost koju ono sadrži dolazi tek s njime. Kršćanstvo je originalno upravo po svojoj radosti kojom je obogatilo svijet.
Mogao bi netko reći da je i radosti bilo u svijetu i prije kršćanstva i bio bi u pravu. Ali dok se patnja u svijetu čini istom u svako vrijeme, radost je drukčija. Njezina točka promjene je Isus Krist i u toj se činjenici sastoji još jedan izvorni doprinos kršćanstva zapadnoj civilizaciji.
RADOST U MNOGO OBLIKA
Pojam radosti je zaista poznat još i prije Utjelovljenja. Težnja za radosti je upisana u srce svakog čovjeka, ali se načini postizanja radosti i njezinog razumijevanja razlikuju. Tako se radošću može smatrati posjedovanje nečega, postignuće, osjećaj radosti zbog ugodnog života ili tijeka stvari „po planu“, ostvarenje želja, odsutnosti patnje, brige ili tuge i tako dalje. Pa i Sveto pismo poznaje različite uzroke radosti. Ona se u Pismu tumači kao radost, sreća, zadovoljstvo, veselje i sl.: Abraham i Sara su se „nasmijali“ zbog rođenja Izaka (Post 21, 1-8), Mojsije i Izraelci pjevaju od radosti zbog oslobođenja iz Egipta (Izl 15, 1-2), Propovjednik govori da je radost u dobrim djelima (Prop 3, 12.22), a Izaija je primjerom radosti smatrao bračnu ljubav (Iz 62,5). I sasvim prizemni oblici radosti opisani su također u Svetom pismu: čovjeka raduje vino, rad, žetva, voda, ali Pismo priznaje i to da se slab čovjek, nažalost, ponekad raduje i zlu. Mora se priznati da je ovo sve dobro poznato i današnjem čovjeku. Zato se i dalje pitamo: što je novo u radosti o kojoj govori kršćanstvo?
Povijest kršćanstva zaista, gledajući Novi zavjet, započinje pozivom na radost: Zahariji se naviješta rođenje Ivana Krstitelja riječima: „Bit će ti radost i veselje i rođenje će njegovo mnoge obradovati.“ (Lk 1, 14), a tako i Mariji: „Raduj se, milosti puna!“ (Lk 1, 28). U Novome zavjetu već i sama terminologija govori o jedinstvenom shvaćanju radosti. Naime, grčki izraz za radost (hará) podudara se s izrazom milost (háris), a milost se osobito veže uz Krista. Zato se i kod apostola Ivana radost veže uz prisutnost Isusa Krista: „Sad ste u žalosti, no ja ću vas opet vidjeti i srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće.“ (Iv 16, 22); „Oče… sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi.“ (Iv 17, 14). Kod Pavla je radost plod Duha (Gal 5, 22), a kraljevstvo je Božje „pravednost, mir i radost u Duhu Svetome (Rim 14,17). A kada Isus govori o blaženstvima, ne govori da se ožalošćeni, progonjeni, gladni pravde i svi drugi trebaju radovati jer su takvi, već da su blaženi – radosni – jer će se utješiti, nasititi pravde u kraljevstvu nebeskom, jer će se Boga gledati i jer je velika plaća njihova na nebesima (Mt 5, 1-11).
Ipak, u cijelom Svetom pismu najveći izvor svake radosti jest uskrsnuće Isusovo: „I obradovaše se učenici“ (Iv 20, 20). To je srž Radosne vijesti i razlog postojanja kršćanstva. Ta uskrsna radost uzrok je svake druge kršćanske radosti, kako se i pjeva u vazmenoj noći: „Nek se raduje i zemlja, tolikim obasjana blijeskom… Jer ništa nam ne bi vrijedilo rođenje, da nismo dobili otkupljenja… Ovo je noć o kojoj je pisano: ‘I noć će sjati kao dan, i noć mi je svjetlo u radosti mojoj’.“
RADOST JE DAR, NE POSTIGNUĆE
Ako bismo željeli sažeti ovo što smo do sada rekli o radosti, mogli bismo to učiniti samo jednom riječi: dar. Kršćansko shvaćanje radosti je izvorno upravo u tome: u darovanosti prave radosti. Izvan kršćanstva radost je najčešće bila ili još uvijek jest shvaćena kao plod rada, umijeća ili pak sudbine. I u naše vrijeme radost se rijetko shvaća kao dar koji ne možemo potpuno sami ostvariti. Mnogi ljudi na Zapadu žive kao da je onu radost za kojom im srce čezne moguće postići isključivo vlastitim rukama, napredovanjem (pa i preko muke drugih ljudi), pustolovinama, a neki posežu i za praznovjernim ili magijskim tehnikama ne bi li ”prevarili sudbinu” i tako sebi stvorili sreću. Ukratko, radost je često shvaćena kao moje vlastito djelo, postignuće. Ali kršćanski je smisao radosti upravo u tome da ona nije prvenstveno moje djelo. Sâm je nikada ne mogu potpuno ostvariti jer istinska radost dolazi kao dar od nekoga meni drugoga, tko me poznaje, tko zna za čime u dubini bića čeznem i tko me ljubi toliko da me daruje onime što sâm ne mogu postići. A to je Bog.
Savez s Bogom za Izraelce je njegov dar narodu; Isusovo utjelovljenje, život i pashalno otajstvo je dar svim ljudima po kojemu čovječanstvo ima slobodu od ropstva smrti i pristup vječnom životu. Mi sami taj pristup radosti s Bogom ne bismo mogli ostvariti bez Isusa Krista. On je sâm i dar i onaj koji daruje i onaj koji se daruje za nas. Ipak, dar nikada ne podrazumijeva tek jednoga, već dvoje: onoga tko dariva i onoga tko zahvalno prima dar. Tako se kršćanska radost sastoji u suradnji Boga i čovjeka, u međusobnom darivanju i primanju. Ali to znači da se i svaka druga radost može ostvariti samo u istoj dinamici: u nesebičnom darivanju i primanju među ljudima, štoviše, u darivanju sebe drugima.
ŽIVLJENA RADOST
Riječ je o tome da se život s drugima sastoji u gledanju drugoga kroz prizmu radosti: bilo da je potreban radosti, bilo da mi radost može donijeti. To je onaj pogled na ljude koje je kršćanstvo donijelo svijetu i koje svijetu i danas treba. Ne možemo ljude vječno gledati ”preko nišana”, preko dugova, u zavisti, s visoka… Ali u nebu ćemo – molimo te, Oče! – vječno gledati jedni druge u radosti, a po daru Duha Svetoga to možemo početi živjeti već sada.
Pavlova poslanica Rimljanima daje nam upute za to: „Ljubav nehinjena! Zazirite oda zla, prianjajte uz dobro! Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! Pretječite jedni druge poštovanjem! U revnosti budite hitri, u duhu gorljivi, Gospodinu služite! U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani! Pritječite u pomoć svetima u nuždi, gajite gostoljubivost! Blagoslivljajte svoje progonitelje, blagoslivljajte, a ne proklinjite! Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima! Budite istomišljenici među sobom! Neka vas ne zanosi što je visoko, nego privlači što je ponizno. Ne umišljajte si da ste mudri! Nikome zlo za zlo ne vraćajte; zauzimajte se za dobro pred svim ljudima! Ako je moguće, koliko je do vas, u miru budite sa svim ljudima!“ (Rim 12, 9-17).
Na kršćansku radost nas često podsjeća i papa Franjo. Zato umjesto zaključka neka ovdje budu misli iz jedne od njegovih homilija. Papa kaže: „Radost kojom kršćanin odiše, način je kršćanskog izražavanja. Nije to nešto što se kupuje ili postiže vlastitim naporom, to je plod Duha Svetoga koji daje radost u srcu. Čvrsta stijena na kojoj počiva kršćanska radost je sjećanje. Ne možemo, naime, zaboraviti ono što je Gospodin učinio za nas, rađajući nas na novi život; kao i nadu u ono što nas čeka, susret sa Sinom Božjim. Sjećanje i nada dvije su sastavnice koje omogućuju kršćanima da žive u radosti, ali ne u praznoj radosti, raspoloženju, nego u radosti kojoj je na prvom mjestu mir. Radost ne znači živjeti od smijeha do smijeha i biti zabavan. Kršćanska radost je mir koji je u dubini, mir srca, mir koji nam samo Bog može dati. To je kršćanska radost koju nije lako sačuvati. Suvremeni se svijet nažalost zadovoljava s kulturom koja nema radosti, u kojoj se izmišljaju mnoge stvari za zabavu, mnogi ‘mali komadići slatkog života’, ali koji ne ispunjavaju potpuno. Radost, naime, nije nešto što se kupuje na tržištu; to je dar Duha Svetoga koji djeluje i u trenucima nevolje i kušnje.“
Ivan Glavinić
Izvorno objavljeno u: Veritas.Glasnik sv.Antuna Padovanskog, travanj 2020.
Kratki ogledi 