Ovih dana Hrvatska biskupska konferencija donijela je odredbe u vezi sa sprječavanjem širenja zaraze koronavirusom, od kojih se čini najvažnijom ona kojom se ukida javno slavljenje euharistije s narodom.
Mnoge je ta vijest duboko pogodila i pitaju se kako ćemo sine Dominico – bez nedjeljnog, bez euharistije? Puno je reakcija na društvenim mrežama, a nisu rijetkost one u kojima se biskupe optužuje da su kukavice, one u kojima ih se etiketira kao birokrate koji su običnim dekretom uzeli Zaručnika Crkvi, one objave u kojima se tvrdi da vjernik vjeruje u Boga, a ne u biskupa i sl. Neki čak idu toliko daleko da u zakonitim odredbama biskupâ vide pobjedu Zloga nad Crkvom.
Krist, Crkva i biskup
Čini se kako je pravo vrijeme da se zapitamo jesmo li kao vjernici dovoljno eklezijalno poučeni, tj. razumijemo li dobro odnos Crkve i službe biskupa te odnos Duha Svetoga i Crkve? Naime, mi – Crkva – vjerujemo u prisutnost Duha Svetoga kod biskupa. Drugi vatikanski koncil u dogmatskoj konstituciji o Crkvi izričito govori o tome:
„Za ispunjavanje tako velikih zadaća Krist je obdario apostole posebnim izlijevanjem Duha Svetoga, koji je stišao na njih (usp. Dj 1, 8; 2, 4; Iv 20, 22-23), a sami su svojim pomoćnicima predali duhovni dar polaganjem ruku (usp. 1 Tim 4, 14; 2 Tim 1, 6-7), koji se biskupskim posvećenjem prenosi sve do nas.“ (LG 21)
Ranije još u istom dokumentu stoji:
„Zato Sveti sabor naučava da su biskupi po božanskoj ustanovi naslijedili apostole kao pastiri Crkve; tko njih sluša, sluša Krista, a tko njih prezire, prezire Krista i Onoga koji je Krista poslao (usp. Lk 10, 16). U biskupima je, dakle, kojima uz bok stoje prezbiteri, posred vjernikâ prisutan Gospodin Isus Krist, vrhovni svećenik.“ (LG 20-21)
Pred današnjim silnim optužbama na biskupe trebamo se, dakle, zapitati sjećamo li se još ovoga nauka, pristajemo li uz njega ili smo ga napustili? Jesmo li se toliko uljuljali u udobnost da mislimo kako je Duh u biskupâ tu samo da blagoslovi lake i nama drage odluke, a da s onim teškima nema ništa?
Duh sâm i u biskupima puše gdje i kako hoće: nekad je blagi povjetarac, nekad puše snažno u leđa, a nekad u prsa. Ne da nam oteža put, već da nas podsjeti da naš put ovisi o njemu i njegovoj volji; da nas podsjeti kada počnemo zaboravljati da ono što činimo kao vjernici nije tek naše postignuće, već njegov dar; da je sve u njegovim rukama, a ne u našim.
Zato je još jedan dio dogmatske konstitucije o Crkvi zanimljiv:
„Vjernici, pak, moraju pristajati uz biskupa kao Crkva uz Isusa Krista i kao Isus Krist uz Oca, da po jedinstvu sve bude u skladu i obiluje na slavu Božju (usp. 2 Kor 4, 15).“ (LG 27).
Ovim navodima mogao bi tko prigovoriti da su uzeti iz cjeline i da im nedostaje kontekst. Takav tko je slobodan uzeti cijeli tekst u ruke i iščitati bogati nauk Koncila o episkopatu. Ovdje je, pak, riječ o tome kako dalje bez euharistije, bez sjedinjenja s Kristom.
Sjedinjenje s Kristom po poslušnosti
Sjedinjenje s Kristom se doista na najizvrsniji način događa u euharistiji. Ali u trenutku kada to nije moguće, jedan od puteva sjedinjenja s Kristom je čvrsto sjedinjenje s Crkvom u jedinstvu s mjesnim biskupom. Stoga, ako su biskupi odlučili da se radi djelatne kršćanske ljubavi mise slave bez naroda, tada im vjerujmo jer vjerujemo Kristu koji im je povjerio vlast.
Krist je radi nas i radi našega spasenja sišao s nebesa, napustio svoju slavu; opravdao je naizgled nelogično izlijevanje skupocjene pomasti (u Mt i Mk rasipanje) koja je mogla nahraniti mnoge – jer je bilo iz ljubavi prema njemu; bolesne je ozdravljao i subotom jer je dopušteno liječiti iako to znači ne obdržati propis; žrtvu na križu je prinio posve sâm za sve. On je bio poslušan Ocu u svemu. Pa i onda kada je molio da ga mimoiđe kalež, koji je ipak prihvatio. Stoga je poslušnost i jedinstvo s biskupom u Crkvi jedan od načina prianjanja uz Krista.
Stoga, usporedbe biskupa s običnim birokratima koji su, navodno, uzeli Krista vjernicima ili čak pomogli Zlome – te su usporedbe u najmanju ruku neozbiljne, a mogu biti i duhovno opasne.
Neki drugi prigovori
Neki povlače usporedbe ove situacije sa situacijom u prvim stoljećima Crkve, kada su bili žestoki progoni. Ali zaboravljaju kako ta situacija nije slična današnjoj. Crkva je tada mise često slavila u tajnosti, izolirana u kućama. Tada je Crkvi prijetio vidljivi progon, opasnost izvana. Danas vjernicima ne prijeti vanjski progon, već opasnost da jedni druge nehotice zaraze, što bi nekima moglo biti i nasmrt. Tako bi se izvor života Crkve mogao, bez ičije krivnje, pretvoriti u izvor tjeskobe za mnoge. Ne da bi euharistija zarazila koga, već da bi vjernici jedni druge zarazili. To je prijetnja u kojoj nitko nikoga ne progoni, a mnogi su u opasnosti. Dužni smo brinuti i ne učiniti propust brige za bližnje. To je iskaz kršćanske ljubavi.
Nadalje, nije točno da su mise zabranjene ili da „nema misa“. Euharistija se i dalje slavi – valjano, istinski i potpuno. Krist i dalje dolazi u euharistiji. Svećenici prinose molitve i žrtvu za narod. To je velika istina koju treba ponavljati. Kao što je Isus prinio žrtvu sâm za sve, tako i svećenici ovih dana prinose žrtvu sami za narod i time na nov način postaju dionici Krista – Vrhovnog Svećenika.
Možda nam je već postalo nepoznato ovakvo stanje zastupništva u kojemu svećenici mole za narod i u ime odsutnog naroda. No, vjernici su kroz povijest dugo vremena, često zbog neznanja jezika, prisustvovali misi na taj način, a čak se nisu ni pričešćivali (što je i dovelo do odredbe o pričesti o Uskrsu). Zato Crkvi ta svojevrsna dimenzija zastupništva nije nepoznata, osobito u teškim vremenima, pa je dobro vrijeme da se prisjetimo i toga.
Istina je da narod ostaje bez Hrane –nedjeljne pričesti. Ali ni to nije nepoznanica u Crkvi. Crkva trenutno živi jedan dugi Veliki petak. Naime, na Veliki petak – taj sveti dan – u čitavoj Crkvi u svijetu nema mise. Do 7. stoljeća na Veliki petak nije čak bilo niti pričesti, a sve kao dubok način udioništva u Isusovoj muci i kao žalost Zaručnice zbog uzetog Zaručnika (Mk 2, 20). I to također je određeno vlašću Crkve – biskupâ – da uređuju bogoslužje. Danas se nalazimo u sličnoj situaciji, iako ovo ne traje samo jedan petak, već će trajati tjednima. Ali baš sada možemo taj post duhovno proživjeti na onaj način na koji ga živimo na Veliki petak.
O tome je i mudri Joseph Ratzinger pisao. Njegove riječi mogu i danas pomoći onima koji još uvijek ne mogu pronaći stav prema ovim odredbama biskupa (cijeli tekst vidi ovdje):
“Katkada nam je potrebna glad – fizička i duhovna – da bismo iznova shvatili Gospodinove darove i razumjeli patnju naše braće koja gladuju. Duhovna i fizička glad može biti sredstvo ljubavi.”
Produbiti vjeru u jednu Crkvu
Euharistijski post dio je života Crkve čak i danas, iako u drukčijem kontekstu. Nedavno smo mogli slušati svjedočanstva iz amazonskog područja u kojemu vjernici mjesecima i godinama ne slave euharistiju. Također, mnogi su koji se zbog grijeha ne mogu pričestiti i obvezni su na taj post, a mnogo je i onih koji se bez svoje krivnje (možda iz zdravstvenih razloga) ne mogu pričestiti. Oni su s nama jedna Crkva koju ispovijedamo u Vjerovanju. Zato ovo vrijeme bez javne mise možemo iskoristiti da produbimo crkvenost vjere, tj. da si osvijestimo što znači jedna Crkva – jedna s nama, jedna s biskupima, jedna s grešnicima, jedna s potrebitima, jedna s onima na drugom kraju svijeta.
Na misi nismo sami s Kristom, svatko za sebe, nego smo sabrani u jedno. U slavlju euharistije nismo samo zajedno, već smo jedno. Moje ja nije više samo moje, jer postaje ja Crkve – ja onoga do mene, ja onoga bolesnog koji prati preko TV-a, ja onoga koji istu misu slavi na drugom kraju svijeta. Priznajmo si da je ovu dimenziju često zaboravljamo. To je ljudski jer nas često obuzmu naše tjeskobe, potrebe i usredotočeni smo na vlastite žarke molitve, ali mi smo pozvani stalno obnavljati tu svijest. Zato ju imamo priliku, premda to nismo željeli, sada obnoviti kako bismo tako obnovljene vjere u budućnosti slavili misu svjesni toga i radosni zbog toga.
Ovo je, dakle, vrijeme kada možemo razmisliti o svim dimenzijama euharistije i tako napraviti i mali ispit savjesti: idem li na misu iz navike, sebičnih potreba ili iz duboke vjere u Krista koji dolazi?; Pristupam li misi egoistično ili kao dio jedne Crkve? Vjerujem li da je Duh Sveti prisutan u biskupima koji mi je odredio svećenika za slavlje mise i župu ili odvajam Duha i kler? Vjerujem li da je Krist Crkvi predao i vlast upravljanja ili se opirem tome?
Zaključno
Kada je Izraelski narod odveden u Babilonsko ropstvo, ostao je bez svoje zemlje koja ga je hranila i bez tako važnoga Hrama. Pisac Tužaljki piše zato: „Radosti nesta iz naših srdaca, naš ples se pretvori u tugovanje. Evo zašto nam srce boluje, evo zašto nam oči se zastiru: zato što Gora sionska opustje… “ (Tuž 5, 15. 17-18a). Tim prognanicima bez Hrama i svoje zemlje prorok Jeremija piše pismo u kojemu upućuje na nadu u Božje izbavljenje i njegove „naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu. Tada ćete me zazivati, dolaziti k meni, moliti mi se i ja ću vas uslišati. Tražit ćete me i naći me jer ćete me tražiti svim srcem svojim. I pustit ću da me nađete’.” (Jr 29, 4-14)
Jeremija poziva na vjernost Bogu u tom životu bez središta vjere – Hrama. Sada smo mi u sličnoj situaciji, kada ne možemo fizički u svojim crkvama prinositi molitvu i žrtvu. Zato i za nas vrijedi taj Jeremijin poziv da vjerujemo i da se nadamo Bogu. Lijep poziv na to bilo je ovih dana i pismo u kojemu nas kardinal Bozanić poziva na molitvu i obnovu vjernosti Bogu.
Dokidanjem javnih misa Zlo nije pobijedilo. Vrata paklena nisu zatvorila vrata Crkve. Radije, sada smo uistinu ona Žena iz Otkrivenja kojoj „bijahu dana dva velika krila orlujska da odleti u pustinju, u svoje sklonište…“ (Otk 12, 14). Pustinja nije nešto ugodno – ona je čista suprotnost od toga. Ali baš zato i ona može biti mjesto sigurnosti i čuvanja života Crkve.
Uskoro ćemo pjevati stih „Krist ostade poslušan…“. Ostanimo i mi poslušni Kristu prisutnom u Crkvi i tako se duhovno sjedinimo s njime, u nadi da ćemo što prije moći biti sjedinjeni i u pričesti. Ostanimo u Kući. I #ostanidoma
Ivan Glavinić
Kratki ogledi 