„Drago mi je vidjeti vjeroučitelja koji vjeruje u stvarnu prisutnost,“ rekao mi je nedavno jedan svećenik. Isprva mi se ta izjava činila čudnom i pomalo podcjenjivačkom prema drugim kolegama, ali ima svakakvih ljudi, pa tako i vjeroučitelja ili svećenika.
Govorio sam okupljenima ukratko o pričesnom blagoslovu djece, naglašavajući kako problem nije toliko u samom blagoslovu, koliko u tome kad se daje dodirom rukom kojom se dijeli sveta pričest. Na prstima svećenika tada mogu ostati čestice Presvetog Tijela Kristovog, koje tako mogu biti prenesene na čela djece, što bi bilo neprikladno.
Poznate su nam reportaže o časnim sestrama koje su se skupile i revno klanjale kapljicama Krvi Kristove koje su slučajno pale na pod. Na internetu kruži i snimka poljskog predsjednika A. Dude kako pažljivo uzima Tijelo Kristovo koje je palo na pod. Ta revnost nije samo pohvalna, već je nužna za svakog vjernika katolika (a i pravoslavca). Euharistija je izvor i vrhunac našega života, temelj Crkve, sam Isus Krist prisutan među nama.
U himnu 𝘒𝘭𝘢𝘯𝘫𝘢𝘮 𝘵𝘪 𝘴𝘦 𝘴𝘮𝘫𝘦𝘳𝘯𝘰… pjevamo za Krv Gospodnju da „i kap njena može svijet da spasi cijel“. Isto vrijedi i za kruh, tj. Tijelo Kristovo: i najmanja euharistijska mrvica je Kruh za život vječni, Tijelo Kristovo.
Nekome to može zvučati neobično ili presitničavo. Ali to je naša vjera: u euharistijskom kruhu i vinu Krist je prisutan u svakom dijelu, pa i onom najmanjem. Duhovna literatura poznaje primjere svećenika i biskupa koji su bili u zatvorima te su euharistiju slavili s malo kruha i par kapljica vina. A što je s onima kojima ni to nije bilo moguće? Zar oni ne bi bili presretni i Bogu zahvalni kada bi im netko uspio prošvercati jednu jedinu mrvicu Tijela Kristovog? Zar ne bismo to smatrali pravom pričešću?
Svatko od nas može zamisliti sebe u zatvoru zbog vjere ili u teškoj nemoći. Ne bi li i nama tada barem jedna mrvica Tijela Kristovog bila utjeha ili popudbina?
Baš se zbog te vjere u Kristovu prisutnost u mrvicama kruha na kraju svete mise briše liturgijsko posuđe. To nije čin higijene, nego treba biti čin vjere, koji treba biti učinjen brižljivo, a ne zbrzano, na rubu komičnoga.
Zbog te stvarne Kristove prisutnosti ubrusi kojima se briše posuđe na svetoj misi nekoć su se prali ručno, a ta voda bi se izlijevala u zemlju. Ni danas ona ne bi trebala završiti u običnom odvodu, jer se ono što je posvećeno i blagoslovljeno ne smije iznednačavati s otpadom. Zato su u crkvama nekoć ugrađivali sakrarij: mjesto gdje je moguće izliti vodu, ulje ili drugo što je došlo u dodir s posvećenom materijom. Sakrarij je povezano izravno s tlom te tako nema rizika od gaženja ili obeščašćenja.
Negdje se zadržao lijep običaj da poslužitelji za vrijeme pričesti drže pliticu između svećenika i vjernika, kako mrvice, ako do njih dođe, ne bi padale na pod. A za onoga tko prima pričest na ruku vrijedi pravilo da treba pregledati ruke i pričestiti se svakom mrvicom Tijela Kristovog koju primijeti; svako otiranje tih mrvica o sebe i prosipanje na pod bilo bi svetogrđe. Osobno se uvijek pričešćujem na usta upravo zbog tog straha, ali nikoga ne uvjeravam da je jedino to ispravan način jer Crkva dopušta oba načina i traži vjeru i revnost u oba slučaja.
Ne smatram se liturgijskim tradicionalistom, iako me neki možda vide tako. Nikome ne prigovaram ako voli legitimni katolički tradicionalizam. Ja jednostavno volim katoličku vjeru i nauk o njoj što se prenosi u Crkvi od apostola do danas. Zato se radi revnosti i jačanja vjere u Kristovu prisutnost u svim dijelovima kruha i vina, te prisutnost Božjeg blagoslova u uljima, vodi i sl., osobno zalažem za ponovno uvođenje sakrarija gdje ga nema. Također, zalažem se za to da svećenici koji dijele blagoslov djeci za vrijeme pričesti to čine bez dodira, jednostavnom gestom križa nad djetetom (premda ni to nije potrebno, ali nije ni loše).
I dalje vam se ovo čini presitničavo? Žao mi je ako ste takvog dojma, ali to je naša vjera: Isus Krist je stvarno prisutan u euharistijskom kruhu i vinu, u svakoj krušnoj mrvici i kapljici vina.
Kad bi na velikim misama ponestalo kruha i ostale samo mrvice Tijela Kristovog, a bilo bi još vjernika za pričest, te mrvice bile bi dovoljne da se ispuni Kristova riječ: „Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.“ (Iv 6, 58)
Dugo u Hrvatskoj nismo imali većih euharistijskih kongresa, zapaženih predavanja ili studijskih dana o svetoj euharistiji. O liturgiji raspravljamo, ali ne poučavamo dovoljno o stvarnoj Kristovoj prisutnosti u svetoj misi. Poučili smo vjernike kako politički birati i što je priziv savjesti, kako biti ekumenski nastrojeni i poštivati vjernike drugih religija. A možda je vrijeme da iznova vjernike poučimo o izvoru i vrhuncu svega toga: O Isusu Kristu i njegovom Presvetom Tijelu i Krvi u svetoj misi. Da obnovimo vjeru o kojoj Tijelovska liturgija pjeva:
Kad je tajna razlomljena,
znaj da čest joj odijeljena
k’o cjelina vrijedi njena
jer u svakoj sav je dar.
Nit se mijenja što pri tome
stas il’ stanje sakritome:
prilike se samo lome,
ne trga se sama stvar.
Ivan Glavinić
Kratki ogledi 